život

ŽELJA KOJA NE PRESTAJE

Generalna — Autor zvezdanonebo @ 11:03

 

 

Čini mi se da sam poprilično sazrela i da mogu da opravdam starost od, za dva dana trideset i četiri godine. Ali, u jednoj životnoj, kada slušam razum, tako nevažnoj (za sveopše funkcionisanje) stvari (nije stvar, ali šta je?) nepopravljivo sam romantična i amin.

    Što sam starija (pomisliće neko da sam teška udavača) sve intenzivnije želim da me muškarac koga volim zaprosi. Sam taj čin je za mene toliko omamljujući, toliko veličanstven, tako željen da ne mogu više da ćutim u vezi njega.  Ne želim svadbu, nikakve tanderbale, ali me pomisao na haljinu iz snova, njega i prelepog krajolika gde bi smo se jedno drugom zavetovali rečima koje smo pripremili slušajući osećaje, a kasnije put u Italiju i večni Rim, opija, razdire, unesrećuje i baca na sedmo nebo u isto vreme, raduje i razvija maštu do najsitnijih detalja.    Romantičarka kakva sam oduvek, teško se snalazim u vremenu sadašnjem. Toliko toga mi je očigledno, čini mi se i više nego ljudima u okolini. Čak štaviše, ne podnosim slatkorečivosti, emisije tipa „Sve za ljubav“ i razne teatralnosti u izjavama ljubavi pred gomilom radoznalaca koji nemaju svoj život pa su se priključili na tuđi. Ne dopuštam da me izjave bilo kog tipa uvere u to stanje ako prethodno ne promislim svojom glavom o tome. Svesna sam plasiranja informacija i pokušaja zatupljivanja populacije. Svakodnevno se ježim na te stvari i imam svoj moto i principe po kojima živim.

    Ali, moj mozak prestaje realno da razmišlja kada ugleda tanjušni prsten sa malim belim kamenom na vrhu u nekoj zlatari. Plače mi se. Koliko njih je to parče plemenitog metala stavilo na svoj prst a prethodno ne maštajući o njemu? Jednom sam se udala, davno beše, ali ni tada ga nisam dobila. Tada sam ga isto jako želela, ali nije mi bio suđen. Prošlo je mnogo leta, ali želja ne splasava, postaje sve jača i razornija. Počela sam da pričam o tome. Pogrešila sam. Ne mogavši da izdržim, rekla sam mu da želim da se udam, da želim da budem zvanična, ipak želim formu kada su ove „stvari“ u pitanju. Imao je pre mene dva braka. Ne želi više to. Posvađali smo se. Osećam se poniženo kao nikada u životu. Skoro pa sam molila da me oženi. Kako sam samo sebi dopustila tako nešto? Kako nisam uspela da se iskontrolišem. Sramota me je. Nisam mogla. To je tako jako. Mislila sam da i on to želi jer mi je na početku govorio o tome, sam, bez ikakve moje inicijative. Bila sam u zabludi. Prihvatila sam ga kao budućeg supruga, odvela ga kod roditelja, primila kao nijednog muškarca pre njega. Predstavljala ga svima. Planiramo dete.

    Ali, rekao je da će me oženiti kada budemo imali dete, jer je brak za porodicu a ne za dvoje ljudi samo. To me je još više pogodilo. Želim da mu budem žena, a ne samo majka njegovog deteta. Ja sam lepa, atraktivna, pametna žena, treba da mu bude čast da me zove svojom suprugom, da me predstavlja tako, a ne kao devojku. To može da mu bude bilo ko.

    Ne želi da čuje, ne zna o čemu još maštam. Ne mogu mu reći. Suviše je teško bilo i ovo. Plačem, jedva suzdržavam suze kada je tu. Odlazim u kupatilo, jecam. Mislim da će me proći ta želja, da ću prihvatiti ono što mi mozak govori. Da je to samo forma i ništa više. Da je važno slagati se i voleti.

    Prsten. Rim. Veličanstvena haljina. Ja. Prelep jesenji dan. Moja mašta. Moja želja. Moj san nedosanjani. Moja tuga i lepota. Moj život.

 

 

 

 

 


SPATIFILUM

Generalna — Autor zvezdanonebo @ 16:33
  •      Ukoliko ne znate šta je Spatifilum, ovog trenutka Vam otkrivam tajnu. To je vrsta sobne biljke koja ima prelepe bele cvetove, u obliku, ja bih rekla, suze. Ta suza nije sinonim za tugu, ona je, naprotiv, suza sreće.

        Zašto baš ta biljka? Čovek koga volim i sa kojim živim nekoliko meseci ima Spatifilum. I to njih dvojicu. Jedan je ogroman a drugi malen. Oba su ranije, dok ja nisam bila prisutna u njegovom životu, stagnirali. Ja bih rekla vegetirali.

        Pošto izabranik mog srca obožava biljke, a posebno sobne, već neko vreme se isčuđava tome što veliša i mališa cvetaju, i to u sred zime. To nisam do skoro znala, ali sobno cveće tokom tog godišnjeg doba bukvalno spava. Ova dvojica, ne.

        Moja romantična dušica je buđenje cveća odmah povezala sa ljubavlju, sa čim bi drugo? Volim ga, voli me, cveće to oseti i buja li buja....

        Ne umem da pišem o ljubavi, ali umem da je osećam celim svojim bićem.... Toliko sam puta pokušavala, ali ne ide mi. Majstor sam u sanjarenju, ali da to metem na papir, prosto, ne ide.... Pokušah sada, ne ide. Moram jednostavno da u njoj uživam, da je osećam, živim, a o drugim stvarima ću izgleda, da pišem.


Dijagnoza - revolucionarni bes

Generalna — Autor zvezdanonebo @ 16:15

 

    Već mesecima se vrtim ukrug. Teško mi je sebi da priznam kako to možda traje i godinu - dve. Psiha mi je obolela, pomislih. A kome danas nije. Raspoloženje varira od histeričnog smeha (koga je sve manje), preko plača i na kraju najveće količine besa koji ne ispoljavam nego taložim, sam Bog zna gde. Pomislim da čak više nema mesta ni sa miligramić besa, samo što ne puknem.

    Pronalazim „izduvne ventile“, odem u teretanu, posvađam se sa roditeljima, dečkom, mrko pogledam prolaznika o kojeg se očešem na ulici, kažem nepristojnoj gospođi da sam ja na redu u apoteci i da sačeka, ali je količina besa koji proizvedem neograničena, čini mi se. Odakle on? A odakle ne?

    Pošto život posmatram zaista široko i ne volim da kažem da je nešto potpuno belo ili potpuno crno, volim da probam toliko toga da bi videla kako to deluje. Verujem da je energija ono što nas održava u životu, ono osnovno što nas čini onima što jesmo. E, baš tu energiju sam izgubila i bezuspešno se trudim da je ponovo vratim.

    Tako, isprobavajući novi alternativni (uvek) vid medicine koji ne praktikuje do beskonačnosti kljukanje anibioticima, dobih dijagnozu. Bolujem od tuge i velike količine besa (oba u isto vreme?), vrsta anarhistični i revolucionarni bes. Vau, pomislih. I toga ima u knjigama?.... Pa ja stvarno pričam o revoluciji već mesecima. Želim da izađemo na ulice sa pištaljkama i da kažemo. „Dosta nam je svega! Odlazite i vi!“

   Hm, kod nas Balkanaca duševno zdravlje i nije baš bilo a i dan danas nije poželjno pominjati,  jer, ono kao da i ne postoji. Po gutanju bensedina smo prvi u okruženju, čini mi se da oko 4 miliona kutija tih veselih pilula naša jadna raja proguta godišnje da bi „preživela“. Ali, o tome se ne priča. Sramota je osećati se loše, plakati, biti u depresiji.....

    Koliko nas ima besnih? Koliko nas boluje od „moje“ vrste besa? I...“doći će dan, kada ćes sam krenuti putem beznađa, želeći da kao nikad do sad pobediš sam....“ kao što to lepo kaže pesma grupe moje varoši. Još uvek ja aktuelna, a slušala sam je pre petnaest godina....


Čestitamo!

Generalna — Autor zvezdanonebo @ 12:12
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.

Powered by blog.rs